Intervju: Žera: Imat ćemo zatišje kada umremo

Frontmen “Crvene jabuke”, jedne od najvećih grupa na ovim prostorima
Žera: Imat ćemo zatišje kada umremo

Dražena Žerića Žeru (49) u četvrtak ujutro zatekli smo u “Croatia Recordsu”, što nije ni čudno ako se zna da je “Crvena jabuka” upravo završila novi album koji će narednog mjeseca ugledati svjetlo dana. Bio je izuzetno raspoložen, mada nam je rekao da je dan ranije situacija bila potpuno drugačija.

Njemu se nikada nije moglo prigovoriti da nije iskren i otvoren, a to što ga neki zbog toga smatraju tersom, Žera uz osmijeh kaže: “To je tako normalno, sarajevski ters”. U Žerinom slučaju i zaista važi, bez imalo patetike, ona – ti možeš otići iz Sarajeva, ali ne Sarajevo iz tebe.

Iako mu je već dugo adresa u Zagrebu, gdje živi sa suprugom Barbarom i kćerkama blizankama Petrom i Mareom, u brojnim razgovorima sa Žerom, pa tako i ovom, stječe se dojam da mu je Sarajevo i dalje početak i kraj svijeta.

O Sarajevu, Bosni i drugim zanimljivim temama Žera je govorio u intervjuu za “Dnevni avaz”, ali smo naravno počeli s novim albumom.

– Album je gotov. Zove se “Nek’ bude ljubav”. Bit će objavljen 15. juna kada će i biti promocija na CMC festivalu u Vodicama – kaže Žera, frontmen i pjevač “Crvene jabuke”.

Predstavite nam album.

– Na albumu se nalazi 16 pjesama, autorski tim je standardan. Snimili smo duete s Kemalom Montenom, Karlom Martinovićem, odbjeglim gitaristom Harija Mata Harija, i s “Nevernim bebama” iz Beograda. Materijal je sniman u Zagrebu, Sarajevu i u Njemačkoj.

Vjerovatno imate planove i za promociju u Bosni i Hercegovini?

– Prvo se moramo dogovoriti ko će album izdati za Bosnu i Hercegovinu. Kada to budemo znali, onda možemo govoriti o promociji, mada će ljudi na radiostanicama ranije dobiti pjesme.

Dobra pjesma

Znate li uopće koji je ovo po redu album “Crvene jabuke”? Sigurno je da ste jedna od najplodonosnijih grupa na području bivše Jugoslavije.

– Koji je po redu album, da ti pravo kažem, ne znam. Je li 14. ili 15. studijski, ne znam.

Dosta Vaših kolega kaže da im se ne isplati snimati albume i okreću se izdavanju singlova. Vi ostajete vjerni dobrom starom konceptu objavljivanja albuma.




– Danas se ništa ne isplati. Onda ne treba praviti ni aute, ni kruh, ni sijalice… Ništa onda ne treba praviti. Ništa se ne isplati, kakvo je vrijeme. Ali život mora ići dalje, moraš snimati albume. Normalno, ako imaš pjesama. Ako nemaš, bolje da ne snimaš.

Kažu i da je velika kriza na tržištu dobrih pjesama. Imate li Vi takva iskustva?

– Ukusi su različiti. Šta je dobra pjesma, šta nije. Ali ja nemam takav problem. Okružen sam ljudima koji žive za muziku i ne pišu po narudžbi. Većina tih koji su pisali po narudžbi devedesetih godina, kada je bila poplava na estradi, presušila je. To su ljudi koji su pisali sto pjesama godišnje. Ja ne znam takvog. To Mocart (Mozzart) nije pisao tako. Ti su tipovi presušili, a ljudi kojima izlazi jedna-dvije pjesme godišnje, kod njih se uvijek može naći dobra pjesma. Najvažnije je da je pjesma iskrena. Da ima atmosferu i emociju. Nego danas je sve po narudžbi. Uglavnom su to kopije kopija. Salieri je glavni igrač tu.

A drugo, mnogo je tu tipova koji su se pojavili u ratu, a prošlo je to… Došla je ova kriza, nemaju svoju stalnu publiku. Pola ih je nastupalo na kasete, na mini diskove, matrice… Ti prostori su nestali. I gdje bi oni sada nastupali? Ne mogu otići u sportsku dvoranu… Pa onda govore da nema pjesama. Pjesama će uvijek biti. Isto kao što će biti bendova i pjevača.

“Nek’ bude ljubav” naziv je novog albuma. Od početka, skoro 30 godina, lajtmotiv “Crvene jabuke” je ljubav.

–  Motiv je ljubav, jer da je bilo ljubavi, ne bismo mi sada živjeli u ovakvim sr….. kao što danas živimo. Da je iko slušao normalne ljude, ne bismo danas imali ovo što imamo. Zalažem se da ovi mlađi ne bi otišli na krivi put. Bolje je i mladima da pjevaju o ljubavi, da im je ljubav stalno u glavi nego nešto drugo.

Vi živite u Hrvatskoj koja će uskoro ući u Evropsku uniju.

– Najmanje je važno gdje ja živim. Ja samo govorim kako je završilo sve što je bilo 90-ih. Razvalili smo sve što je valjalo, a ne vidim ja nigdje da je bolje. Ja svojoj publici samo širim ljubav i širit ću je dok sam živ. A moja publika je cijeli svijet, zemaljska kugla.

Nije malo onih koji danas dižu ruke od ljubavi i okreću se socijalno-angažiranim temama.

– I ja ne mogu spavati kada vidim šta budale pričaju po dnevniku. To je ustvari žalosno. Za inteligentne ljude s Balkana je žalosno da takve garniture vladaju republikama bivše Jugoslavije.

Djeca Vam odrastaju u Hrvatskoj pa gajite li, barem malo, zbog ulaska u EU nadu da će tu biti bolje?

– Ma neće Evropska unija spasiti ove prostore. To je šuplja priča ovih s dnevnika. Drugi su problemi kod nas, kakva Evropska unija. Ja svoju djecu odgajam na moru. Da gledaju more, galebove… Stvaraš im neki normalan svijet, gledat će one stvarnost kada budu imale 18 godina.

Dođu one i u Sarajevo, pojedu ćevape. Dovedem ja njih. I janjetina kod Gojka je obavezna. Dakle, geni su geni.

Specijalni status

Je li do festivala u Vodicama kod “Jabuke” koncertno zatišje ili…?

– Mi ćemo imati zatišje kada umremo. Naše turneje traju bez prekida. Ne mogu ja birati kad ću ići u Australiju, u Švedsku, Sloveniju, Makedoniju… Nemamo mi tih zatišja. Ja ne znam ko tebi priča o tim zatišjima?

Dosta muzičara kuka, a kod Vas je situacija stabilna.

– Nije to samo kod mene. Ima nas nekoliko koji tako rade, ali to su bendovi koji su stari po 25-30 godina i koji svaki koncert rade kao prvi i posljednji. Svi ti bendovi i izvođači publiku odgajaju po 25-30 godina, pošteno radiš, družiš se s njima, svaki koncert im radiš iz duše i srca. Moraš biti i realan koliko će biti ulaz. Nema nebuloza.

Nerijetko ste se znali kritički osvrnuti na muzičku scenu bivše Jugoslavije. Možemo li očekivati da će prave vrijednosti istisnuti šund koji je okovao scenu? Imate li takav dojam na terenu?

– Sada je kriza, i ljudi kada daju pare hoće da znaju za šta su platili. Ima taj pomak koji je napravila naša kolegica Severina, čisto da se otrese ovih njenih satelita što je kopiraju. Ima veliku turneju koja je na svjetskom nivou. Treba joj skinuti kapu, ona je mnogo novca uložila da u ova teška vremena koncertni spektakl digne na višu nivo. I ako dođe u Sarajevo, otiđite, pogledajte. Napravila je odmak od svih svojih satelita.

Ima onih koji se nazivaju pjevačicama, a niko im nijednu pjesmu ne zna.

– Bolje im je da se udaju. Da rađaju djecu, malo je djece i u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji… Ja to tako u šali kažem. Ovaj posao nije naslovna stranica, nije TV emisija, ovo je nešto drugo. S tim se čovjek rodi. Svako je rođen za nešto.

Koncertom u Zetri 2009. godine “Jabuka” je proslavila 25. rođendan. Svrstavate li taj koncert u najdraže?

– Svi bendovi koji sada žive ili ne žive u Sarajevu i koji obilaze cijelu zemaljsku kuglu, šire propagandu Sarajeva. To je taj dah tih nekih normalnih, toplih vremena toga grada koji pamte po cijelom svijetu. Taj koncert u Zetri nam je normalno značio. Bio je prvi na rođendanskoj turneji, dobio je specijalni status.

Uvijek na specijalno mjesto postavljate Sarajevo.

– Veoma je bitno da postoje i Zdravko Čolić i Kemal Monteno, Dino Merlin, Hari Mata Hari, Brega, “Plavi orkestar”, Elvis J. Kurtović, nažalost, “Indexa” više nema… Da sada sve ne nabrajam. Oni su, po mom mišljenju, ponos Bosne i Hercegovine. Vole svi pljuvati po njima, po nekima manje, po nekima više. Ali muzika i sport su stvari koje drže dignitet, ponos i dostojanstvo ljudi koji ne žive u BiH. To su veoma bitne stvari.

Vrlo je lijepo kad vidiš da si njemu učinio, kao da mu ne znam šta napraviš ako je dobar koncert. Nedavno smo bili u Geteborgu Halid Bešlić, Kemo Monteno i “Jabuka”. Ne postoji ništa materijalno čime se može platiti ta emocija koju dožive ti ljudi, i kako oni to tebi vrate, kojom toplinom.

Spominjete sport. Pratite li utakmice naše nogometne reprezentacije sada kad smo krenuli prema Brazilu?

– Koliko mogu, ja volim to. Mada ja nisam nogometaš, više sam bio okrenut košarci. Moja generacija išla je u Skenderiju navijati za Bosnu. Ali, pratim i fudbal. Raduje me svaki uspjeh. Kao što je u moje doba bio Kinđe, tako je dobro da je danas Džeko uzor mladima. Bitno je da su ti tipovi normalni, da su izdanak starih bosanskih gena, široke duše. To sam vidio po nekim stvarima koje rade, tako da je to super.

Je li Vas porodični život promijenio?

– Ja sam uvijek isti kakav sam bio. Kad imaš djecu, imaš neke druge stvari u životu. Čovjek ostaje isti, samo što imaš druge obaveze.

Nevidljivi dolasci

Je li tačno da je šoping Vaša velika strast?

– Uvijek je bio. Volim to još odranije.

Kada ponovo dolazite u Sarajevo? Vjerovatno na koncert Halida Bešlića na Koševu 22. juna, ako ne prije?

– Dođem ja u Sarajevo, samo nevidljivo. Ako 22. juna ne budem svirao, doći ću na Halidov koncert.

Na kraju ću Vas pitati – kako iz godine u godinu Vi preživljavate i doživljavate 18. septembar, tužni datum teške saobraćajne nesreće “Crvene jabuke”, koja je bila kobna za Dražena Ričla Ziju i Aljoša Buhu?

– Malo mi je glupo da pričam o tome. Jer, to je obilježilo život svih ljudi oko “Jabuke” i moj i nema veze jesu li svirali s nama ili ne. To je utjecalo na cijelu moju generaciju. Glupo je tebi sada reći da dođeš kod mene u Zagreb pa da vidiš da u stanu stoji Zijina slika… Tu svako svašta priča. Ne volim se tu petljati. To je moja intimna stvar, to čuvam za sebe.

Strah od letenja

Putujete po cijelom svijetu, a nekada ste imali strah od letenja avionom.

– Jesam, ali moram letjeti. Najradije bih išao golfom do Australije, ali ne mogu. Nisam pobijedio strah od letenja, ali sjedneš i letiš. Kad je počeo Loša letjeti, onda mogu svi. Ja sam mu razbio strah od letenja. Rekao sam mu: “Kad sam mogao ja, možeš i ti”.

Žao mi je što nisam bio nedavno na koncertu “Plavog orkestra” u Sarajevu, ali svirao sam tog dana. Loša i ja smo iz iste ulice, rođeni smo istog dana – 20. jula.

Da je Pimpek živ…

Ko je za Vas najveći muzičar koji je potekao iz Sarajeva?

– Davorin Popović Pimpek je najveći gospodin koji je potekao iz Sarajeva. Najveći lik. On nije bio samo muzičar. Kad se kaže Pimpek, to je vrlo širok pojam. To ovim, takozvanim novopečenim Sarajlijama nije jasno. Ali da je on ostao živ, mislim da bi Sarajevo sasvim drugačije izgledalo. Nažalost, sada su u manjini oni koji su mislili kao pokojni Pimpek i kao što mislim ja. Imam svoje viđenje svega, taj drugi ima svoje. Ne mogu ja reći da je njegovo krivo, a moje dobro.

Znajući šta je sve bilo u ratu dok smo bili u Sarajevu, da je Pimpek ostao živ, sve bi to drugačije izgledalo. Ne samo u Sarajevu već i u Bosni… Stare Sarajlije znaju kakav je Pimpek bio. Nisu postojala vrata koja se nisu mogla otvoriti. Ne samo na Balkanu nego svugdje gdje je postojala  bilo čija noga iz bivše Jugoslavije. On ih je mogao otvoriti jednim pogledom.

Pušim i do pet kutija cigareta dnevno

Pušite li još dvije kutije cigareta dnevno?

– Dvije do pet. Šta je to? Neki dan je jedan čovjek završio s rakom pluća, a nikad nije zapalio cigaru. Postoje genetska pluća koja mogu podnijet nikotin i koja ne mogu podnijeti nikotin. Ljepše je kad se ljudi danas bave pjesmama, a ne je l’ ovaj puši, nosi li starke, kakva mu je cura.

Ja Vas neću pitati za starke. Vjerovatno je Vama najgore kada Vas pitaju koliko pari imate?

– Nisu najgora nego samo o tome ljudi pričaju, a ja nikakve koristi nemam. Da bar dobijem šta od tog “Conversea”. Ništa.

Da im budete zaštitno lice ili zaštitne noge?

– Zaštitna noga. Štikla zaštitna.

Ma kakva prijelomnica

Vi ćete 2014. napuniti 50 godina. Razmišljate li o toj magičnog brojci?

– Ima denominacija u matematici. To mogu koristiti i ministri finansija. Kad dodaješ i odbacuješ nule. Ne osjećam se ja da imam 50.

Pa, nemate još. Ima ljudi koji tu brojku smatraju kao nekom prijelomnicom.

– Ma kakva prijelomnica. Ne bavim se ja tim stvarima.