Intervju Muharem Serbezovski: Nikad me nisu voleli u Sarajevu!

“Zahvalan sam Sinanu Sakiću jer nije dozvolio da prestanem pjevati”, kaže Muharem.

Razgovor s Muharemom Serbezovskim vodili smo u njemačkom gradu Frankfurtu, a u koji je došao iz Beograda. Stoga je i prvo pitanje bilo gdje danas živi Muharem?

– Jako dobro pitanje. Još uvjek sam na zemlji, nisam u vasioni, ali ni sam ne znam više gdje sam. Moj kosmopolitizam se ponovno vratio i ja više nemam adrese stanovanja. Jedno vrijeme bio sam uljuljkan, a sada sam opet na točkovima. Ponovo živim ciganskim, čergarskim životom.

Ipak, jedno je istina, napustili ste Sarajevo?
– Iskreno govoreći, u Sarajevo nisam nikada ni došao da bi ostao do kraja života. Napravio sam sada taj sudbonosni korak i vratio sam se u Beograd. Svi znamo da se danas, kao i prije, sve vrti oko te srbijanske metropole, barem što ste tiče muzike. Osim toga, pripadam toj eliti nekadašnjih jugoslovenskih zvijezda, u cijelom regionu sam poznat. Dok sam bio u Sarajevu ili da sam ostao u Sarajevu prijetilo bi mi izumiranje ili bolje rečeno otišao bih u zaborav. Sada mi se dešava isto kao i Kemalu Montenu i njemu sličnima, postavlja nam se pitanje zbog čega smo otišli u Beograd? A, kada smo u Sarajevu niko nas ne primjećuje, ostavljaju nas na milost i nemilost.

Da li ste definitivno otišli iz Sarajeva?
– I u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu, pa i u Njemačkoj sam podjednako, ali možda malo više vremena provodim u Beogradu zbog poslova, obaveza.

Da li ste se danas, zahvaljujući medijima iz Srbije, ponovo vratili na mjesto gdje ste nekada bili?
– Ja bih to ovako formulirao, nikada nisam ni otišao, već su samo nestali oni koji nikada ništa nisu značili, koji su se slučajno našli na mjestu velikih imena poput mene. Mnogi to htjeli priznati ili ne, ja sam faktički prva zvijezda nekadašnje Jugoslavije i u današnje vrijeme. Kada je 1968.godine izašla pjesma „Hatidža” napravio sam muzičku revoluciju. Onda sam ja otišao u Beograd i oni su prepoznali zvijezdu. Taj grad me podsjeća na London koji ima muzej voštanih figura, a Beograd ima svoje kraljevske stolice za muzičke velikane. Šta hoću da kažem, na tim stolica danas sjedi jedan, sutra drugi, a na moju stolicu, kraljevsku muzičku stolicu Muharema Serbezovskog nikada niko nije sjeo i zbog toga sam se vratio u Beograd da sjednem na tu stolicu. To su vrsni muzički stručnjaci u Beogradu sa zadovoljstvom pozdravili.

Da li mislite da ste u BiH nepravedno zapostavljeni?
– Da, smatram da je to tako. Što se tiče muzike u BiH ljudi se precjenjuju i ne znaju da cijene ono što imaju u njihovoj avliji. Tek kada odeš onda počnu da kritikuju, ali i da cijene. Bezbroj puta sam čuo u Sarajevu kako neke kolege pričaju za mene kako sam ispušena lula. Ali, ja sam znao da nisam, tek kada učinim novi korak, vidjet će se ko je gore, a ko dolje. Recimo, u “Grandu” su napravili jednu analizu po kojoj se trebalo vidjeti ko je najzastupljeniji u medijima. Po toj analazi na kraju se vidjelo da sam ja taj.

Zašto ste se onda svojevremeno vratili u Sarajevo?
– Kako svojevremeno, ja sam u Sarajevo došao 1971.godine, kao tadašnja najveća zvijezda došao sam da živim u tom gradu. Imam mješani brak i uvjek se pričalo kako tada, tako i danas, da su Sarajevo i BiH najbolji za mješane brakove. I to se na kraju i obistinilo, ja sam se u tom gradu s mojom porodicom osjećao najsigurnije. Moja supruga Lidija je Hrvatica i uvijek smo u tom gradu bili sretni. Međutim, u zadnje četiri do pet godina Lidiji sam stalno govorio da idemo iz BiH, ali ne zbog muzike. Sada se pojavila jedna sasvim druga stvar, šetamo dva tri kilometra gradom i niko te ne pozdravlja, niti koga poznaješ, niti te ko poznaje. Imao sam osjećaj kao da živim u Švedskoj. Nije više to ta Bosna i to Sarajevo u koji sam došao davnih sedamdesetih godina. Nekada su me ljudi na svakom koraku zaustavljali. E, upravo je to sada i danas opasno u Bosni, a ne razlika u muzičkim žanrovima. Pravi Bosanci i Hercegovci su danas većim dijelom u dijaspori.

Zbog čega ste svojevremeno otišli i u političke vode?
– Pa, samo sam htio da pomognem ciganskoj populaciji. Međutim, uvidio sam da janje sa vukovima ne može. Na zapadu u politiku ulaze uspješni, a kod nas u politiku ulaze poslušni. To je bio raskorak u mom životu.

Za mnoge pjevače se danas vežu razne ljubavne afere, da li je u vašem životu bilo nešto tako?
– Nemam vremena za ljubavne afere, već pedeset godina o meni se po tom pitanju nikada nije ništa pisalo i novine bi mogle da se ukinu što se mene i mog ljubavnog života tiče. Zbog toga sam se možda i održao svih ovih godina.

Mnogi danas pjevaju vaše pjesme, pa i oni koji to ne znaju. Posljednji slučaj je Dado Polumenta koji je otpjevao vaš hit “Za venčanim stolom”.
– Što se mene tiče neka pjeva ko god hoće. Da li on zna ili ne zna da pjeva to je njegova stvar, ali upravo zahvaljujući tim pjevačima koji pjevaju moje pjesme održali su i produžili moju popularnost u Srbiji. Recimo, Rizo Hamidović je izgradio karijeru na mojoj pjesmi “Crna ženo, prokleta bila” koju sam ja napravio 1976. godine, a koju je snimio moj brat Ajnur Serbezovski. Sada, kada sam se vratio, publika je uvidjela ko je originalni izvođać.

Zbog čega vaš sin Durmiš nije više postigao u karijeri?
– On to jednostavno neće. On je od svih mladih pjevača imao najviše potencijala. Svima je potrebno puno toga, a njemu nije. Izgleda kao glumac, ima kvalitetan glas, muzički je nadaren, ima granitno prezime. Njegovo je bilo samo da hvata mladu publiku, a starija bi ga voljela po inerciji zbog mene. On nema kompleks sina Muharema Serbezovskog, ali jednostavno nema entuzijazma, stanje današnjih mladih pjevača mu se ne sviđa, on bi jednostavno htio popularnost nas starijih pjevača, a to je malo teže ostvariti.

Da li ima nešto u proteklih 50 godina vaše karijere čega se nerado sjećate?
– Ne, nema. Ja sam sretan zbog svega što sam postigao. Od jednog nepismenog ciganina stigao sam do magistra prava, uskoro i doktoriram. Kada bih se ponovno rodio opet bi istom stazom išao. Revulicionarno sam učinio dosta toga. Kada sam htio da se definitivno povučem, Durmiš i Sinan Sakić su me vratili i zbog toga sam mom kolegi neizmjerno zahvalan.

Po ovom što ste sada rekli stiče se dojam da ste nezamjenjivi?
– Da, upravo tako. Nakon pjevača koji pjevaju „ratatata” i koji nestaju preko noći, jedan Muharem se do dana današnjeg nije rodio. Rodili su se novi Šabani, Ilići, Džinovići, ali jedan novi ja se još nije rodio niti pojavio na muzičkoj sceni. Kada okrenete glavu i ne gledate ko pjeva, mislite da je Enes, Šaban, Šerif i da dalje ne nabrajam.

izvor: Expres