sladjana milosevic studio

Intervju Slađana Milošević: Svesno sam se odrekla majčinstva!

Ne žaleći za tim što se na račun privatnog života, materinstva i bračne zajednice oduvek borila za svoje ideale, umetnica otkriva zbog čega je odbacivala nametnute klišee, kako je to živeti po sopstvenim pravilima i koja je cena te slobode.

Pune četiri decenije legendarna Slađana Milošević krči svoj put originalnim idejama. Ne voli da je nazivaju pevačicom, a u prilog tome navodi mnogo argumenata. Od četvrte godine školuje se kao instrumentalista. Učila je klavir, violinu i gitaru na prestižnom američkom koledžu. Studirala je kompoziciju i aranžman. Prvi je ženski kompozitor pop muzike i prvi gitarista. Provela je čitav život kao stvaralac a ne, kako kaže, kao interpretator. Pažnju na sebe oduvek je skretala kako oblačenjem, šminkom, frizurom, tako i svojim pesmama, ne plašeći se da bude drugačija od ostalih. Osim po svojoj muzici, izdvajala se i po britkom jeziku, ali i smelim nastupima zbog kojih je bila hapšena i zabranjivana. Iz razgovora s njom sasvim je jasno da je godine nisu nimalo promenile. I danas je ista – svoja, bez dlake na jeziku i potrebe da se ikome pravda, spremna da se bori protiv nepravde, ali i da ruši tabue. To ju je mnogo koštalo, ali ipak kaže da je neizmerno uživala u buntovničkom istraživanju nepoznatih predela u potrazi za srećom.

Da možete da izdvojite jedan trenutak iz tih četrdeset godina i ponovo ga proživite, koji bi to momenat bio?
– Čitav život je jedan jedinstveni trenutak. Njime vladaju više božanske sile, zatim sile sudbine i naša sposobnost i moć da preuzmemo kontrolu nad njegovim tokovima. Moj koncept i razumevanje života odbacuje fragmentirane istine, tako da nije moguće izdvojiti jedan momenat. Život je nedeljiva celina poput jedne tačke ili, u najboljem slučaju, niza tačaka. Koliko god se menjali u raznim fazama razvoja, ukupni njegov sadržaj jeste jednostavna i kratka priča. Ja i dalje pričam svoju malu priču. Sigurno je da ima intenzivnih, pojedinačnih trenutaka, međutim, najveći i najvažniji jeste samo putovanje.

Ipak, neosporno je da ste bili i ostali jedna od najoriginalnijih umetnica na prostorima bivše Jugoslavije.
– Original ne može biti jedan od i zato treba obazrivo dodeljivati epitete koji kod nas lete kao konfete. Dive, ikone, legende, originali, zvezde, elita, džet-set, kraljice, carice! Komično je tim imenima nazivati ljude minornih vrednosti, imajući u vidu njihova dela koja su mala ili već zaboravljena. Čitava armija bez ikakvog talenta i kvaliteta bavi se šou-biznisom u Srbiji. Tako se i originalnost olako shvata. Posvetila sam život traganju za sopstvenim umetničkim izrazom. Neki ga tumače kao ekscentričnost, ali ona svakako nije moj cilj, već je pre percepcija drugih. Moj svet je svet normalnosti i realnosti. Ljudi, limitirani predubeđenjima ili neznanjem, okruženi osrednjošću sredine, kreativnost pogrešno doživljavaju kao ekscentričnost. Čak je otpor prema originalnoj misli toliko snažan da veliki broj stvaralaca ovu sredinu napušta kako bi slobodno mislio i delao.

sladjana milosevic intervju

Vi ste bili naša Ledi Gaga pre Ledi Gage. Mnogi su krenuli putevima koje ste vi utrli. Ljutite li se kad vas imitiraju?
– Ideje se moraju predavati, poklanjati, širiti. Govorila sam i ranije da se glas mora pronositi. Cilj i jeste da ga drugi čuju, ponove i prihvate. Nije lako prevazići sujetu i gordost, ali to je neminovnost kolektivnog napretka i mora se prihvatiti. Drago mi je kada se drugi oslanjaju na moje misli, koncepte, rešenja i pametno ih koriste. Međutim, problem nastaje kada bez pitanja i poštovanja, besprizorno kradu vaša dela, ne osećajući zahvalnost, ni grižu savesti. Na našim zvezdama, u njihovim pesmama, imidžu ili u kolekcijama modnih kreatora često vidim svoje ideje i rešenja. Za razliku od sveta, gde se mladi umetnici ponose svojim idolima, naši svoje ne žele da pominju. Suprotno, u privatnim razgovorima često mi se dive i uzbuđeno objašnjavaju kako sam im tokom odrastanja bila idol, ali to javno prećute. Ne znam zašto je ružno od nekoga učiti i zašto sujeta u Srbiji u svemu mora da dominira? Ledi Gaga nosi kostime naših kreatora u formama viđenim na mojim kostimima. Misli i reči iz mojih radova, knjiga i intervjua pojavljuju se u varijaciji na raznim mestima. Integrisala sam se, dakle. Ipak, drago mi je kada doprinosim, inspirišem, stimulišem, ali ne volim kada nisam citirana. Uprkos mom višedecenijskom radu i promovisanju značaja autorskih prava, našoj sredini i dalje je teško da shvati kako je autorsko delo proizvod velikog ulaganja, te da za njega ima duhovnu, ali i materijalnu vrednost.

Jeste li svesno razvijali svoj modni stil ili je on nastao spontano?
– Sve što stvaram, rađa se spontano. Da bi se rodilo, moram da budem sasvim posvećena umetnosti. Onaj ko tako ne živi i ko to nije shvatio, ne bavi se umetnošću, već zanatlijskom proizvodnjom. Biti umetnik, znači biti spreman na žrtvu i večno istraživanje sebe i sveta oko sebe. Scenski kostim smatram likovnim delom sa osmišljenim scenariom, značenjem i ciljem. Odeća i naša fizička pojavnost deo su neverbalne komunikacije kojom drugima šaljemo poruke o sebi, značenjima i vrednostima koje smo usvojili. Tako su i moji kostimi svojevrstan govor simbola.

Čitaj još:   Intervju Nada Obrić: Moje stare pesme zvuče bolje nego današnje!

Da li se vaša težnja ka jedinstvenosti može nazvati i nekom vrstom bunta prema konformizmu?
– Svakako da je deo poruke i bunt. Govorim da treba rušiti staro kako bi se izgradilo novo. Ne može da se planira promena a da se služi istim konceptima i deluje kroz iste modele i sredstva. Tako se ne može menjati stvarnost. Staro se mora odbacivati i tragati za delotvornim rešenjima. Često kažem da sam borac protiv sopstvene pobede. Kada osvojim deo slobode i osiguram prostor, postajem kreativni predator i lovim nove ideje. Sama sebi postavljam izazove.

Šta vas je obeležilo kao ženu, a šta kao umetnicu?
– Umetnik je biće bilo kog roda. Ne može se razdvojiti od svoje umetnosti. Mnogo bi se različitih stvari moglo navesti kao moje glavno obeležje, ali reći ću da je moje nepristajanje da mislim, delam i živim po propisanim pravilima, scenarijima, u klišetiziranoj stvarnosti, možda najprimetnije. Krčim svoj put i istražujem nepoznate predele. Moj život je do krajnosti zabavan i uzbudljiv.

Decenijama vas karakterišu kao vizionara, ali čini se kako je malo ljudi dublje proniklo u vašu ličnost. Šta biste vi rekli o sebi?
– Tajna. Kao pesma… Kao nebo… Kao otvoren prostor!

Da li se nekada osećate neshvaćenom?
– Davno je prošlo vreme neshvaćenosti. Svako od nas ima izbor: može da se prilagodi pravilima i živi u ponuđenoj sigurnosti ili da stvara svoja pravila, postane heroj i ne prati druge. Moj put je ovaj drugi i odavno ga se ne bojim. Zato, tim prokrčenim putem, danas drugi mogu bezbedno da koračaju. Ako nečije sećanje daleko doseže, treba pomenuti vreme neslobode, duhovne pustoši, ograničenja izražavanja misli, želja, verovanja, stremljenja. Ipak se nešto promenilo.

Objavili ste dvotomno enciklopedijsko delo Civilizacija i žena – Muška žena na kom ste radili jedanaest godina. Kako ste se zainteresovali za ovu tematiku?
– Delo hronološki prati sudbinu žene kroz istoriju dugu nekoliko hiljada godina, od drevnih civilizacija Mesopotamije, Egipta, Indije, Judeje, Grčke, Rima, preko Vizantije, srednjeg i novog veka, sve do modernog i postmodernog doba. Pored toga što oslikavam različite aspekte odnosa između rodova, moj cilj je da se otvori nova epoha razmišljanja o čovekovoj suštini, o stvaranju zajednice, uređenju društva, ophođenju prema sebi, drugom rodu, potomstvu, pripadnicima svoje i drugih vrsta, kao i o drugim nivoima postojanja – razvoju svesti, istine, ontološkim tumačenjima, metafizici starog i novog vremena. U razmatranjima iznosim teze o potencijalnim ishodištima i sudbini čoveka, ljudske zajednice, sveta, univerzuma.

Pored teze o invociranom arhetipu Muške žene i buđenju nove žene, kažete da postoji potreba za stvaranjem pravednijeg društva, zasnovanog na poštovanju vrednosti oba roda bez kojih civilizacija nema budućnost?
– Živeći u laži, mimikriji sreće, u krivotvorenoj stvarnosti, čovek se našao u opasnom rascepu. Zato insistiram na istini koja se odavno izgubila, ali za kojom moramo vredno tragati kako bismo u sebe reintegrisali saglasje i harmoniju. Zaobilazeći pretpostavke i zablude materijalističkog poretka, razmatram hijerarhiju istina koje će zalutalog čoveka navesti na put spasenja. Čovečanstvo se mora vratiti izvorištu – femininom matriksu koji je oduvek bio osnova opstanka. Tu vezu čovek je izgubio, kao i onu sa sobom, prirodom, Bogom, univerzumom. Okosnicu dela čini moja teza o osvešćenju novog arhetipa Muške žene, psihološkog pojma kojim sam definisala epohalno i revolucionarno novu, ontološki potentnu i neiscrpljenu ženu modernog vremena. Inspiraciju i motiv nije bilo teško pronaći. Moje iskustvo potvrdilo je da je svet nepravedno mesto za ženu. Poželela sam da o značaju žene i njenoj ulozi i doprinosu u stvaranju civilizacije progovorim činjenicama i pomognem da se bar delom ispravi nepravda.

Vaš kreativni život kao da je suzio prostor za onaj privatni. Da li ste to svesno odlučili?
– Ja sam samo običan čovek koji teži ličnoj slobodi i ostvarenju. Razumem da je u društvu koje zahteva strogu definiciju uloga ovo teško shvatiti, ali društvena merila nisu i moja.

Svesno ste se odrekli majčinstva. Jeste li se ikada pokajali zbog te odluke?
– Drugi treba da se kaju što stvaraju mlada bića koja lutaju bez podrške i ljubavi svojih majki i očeva po ovom surovom svetu. Nikada ne bih dopustila svom detetu da jedan jedini minut ostane bez majke. Tako činim sa svojim bližnjima, s ljudima i sa životinjama o kojima brinem. Sebičnost je stvorila moralne frikove od roditelja i uništila toliko nedužnih mladih bića, koja ne mogu ni da znaju kako su unapred bila osuđena na žrtvu.

Čitaj još:   Intervju Dara Bubamara: Kad sam počinjala karijeru nije bilo plaćanja i nameštanja!

Jednom ste otkrili da je vaša prva velika ljubav, takođe muzičar, tražio smernu suprugu i da bi možda prihvatio brak sa vama, ali ako biste se promenili i pre svega napustili muziku, što niste mogli. Jesu li muškarci stalno želeli da vas menjaju?
– Muškarci već milenijumima žele da vladaju i sebi prilagođavaju svet. To se odnosi na sve što ih okružuje, uključujući i žene koje često smatraju svojim posedom, poput igračaka, sportskih automobila, luksuznih kuća. U novom svetu o kome pišem i govorim, i muškarac i žena moraju naučiti nove uloge i izgraditi pravednije, harmonično društvo, u kome će jedno drugome biti podrška.

Da li je postojao muškarac kog niste mogli da imate?
– Ako pod pojmom imati podrazumevamo bračnu vezu, koja je po mojoj definiciji doživotna, odgovor je pozitivan. Ali, smatram da nijednog muškarca ne možete imati. Oni jednostavno ne razumeju koncept večne ljubavi.

sladjana milosevic intervju

Ipak, pre nekoliko decenija u Las Vegasu, iskusili ste brak koji je trajao samo nekoliko sati. Da li danas žalite što još jednom niste pokušali da živite u zajednici te vrste?
– Informacija je netačna. Živela sam u zajednici, a sa svojim suprugom bila sam u braku 15 godina. Volim život udvoje, što ne znači da se moram odreći sebe.

Mislite li da žena može biti ispunjena i srećna ako nema muškarca uz sebe?
– Imati muškarca uz sebe kao prerogativ sreće i uspeha, kao i biti majka, zastareli su koncepti o ženinoj sreći. Čovek je stvoren kao celovito biće, ali težak je zadatak da celovitost spozna i ostvari. Možemo biti savršeno zadovoljni i kada smo potpuno sami. Posvećenici, isposnici, askete, vernici raznih religija, dobrovoljno biraju samoću. Nje se ne treba bojati. Ona ljude najviše plaši, jer podrazumeva suočavanje sa sobom.

Vudi Alen je rekao: Starost nije nimalo romantična i nemojte to pokušavati ako baš ne morate. Plašite li se smrti ili starosti?
– Ha, svi pomenuti strahovi čoveku su inherentni, ali ima ljudi koji, iako su strahovi iracionalni, uspevaju da ih racionalno prihvate i savladaju. Može se reći da sam jedan od takvih, u pokušaju.

Kada ste se osećali najusamljenije?
– Kao i drugi. Gubitak bližnjih je najveći bol i usamljenost.

Bili ste uhapšeni zbog svog društveno-političkog angažmana, a vaši nastupi bili su zabranjeni zbog nedoličnog ponašanja, baš kao što je to bio slučaj i sa legendarnim Džimom Morisonom. Koliko je teško suočiti se sa činjenicom da neko želi da vas ukloni samo zato što se ne uklapate u kalupe?
– Ili sa Sokratom koga osudiše što je kvario mladež. Dobro ste pitanje postavili. Sve drugo može se prevazići, ali ne i osećaj koji stvara činjenica da neko želi vaš fizički nestanak. Ali, nisam jedina koja je zbog različitosti obeležena. Niko ne može biti srećan zbog odbacivanja, ali može odabrati ponos i borbu za svoje mesto.

Teški trenuci teraju ljude da tragaju za srećom. Šta ste vi na tom putu pronašli?
– Ne bih se usudila da olako sumiram svoj život. Odavno nisam čovek impulsa i nekontrolisanih osećanja. Sreću i tugu možemo da usmeravamo time što ćemo stvarati realne planove, živeti realne živote, očekivati od sebe najviše a biti svestan da nismo ni u čemu savršeni. Srećna sam što je moje unutrašnje biće zdravo i očuvano, i što ne prestaje da se raduje, proizvodi ideje, želje i planove, po cenu i nove tuge i nove sreće.

autor: Milica Prelević

Ostavite komentar